Na pragu dvadesete, osjećala sam se rastrgano između svijeta knjiga koje sam obožavala i stvarnog života koji me još nije u potpunosti dodirnuo. Studirala sam književnost, živjela u malom podstanarskom stanu na Trešnjevci i imala dvije najbolje prijateljice iz srednje škole s kojima sam redovito dijelila sve – osim onog dijela sebe koji je čeznuo za nečim nepoznatim. Nikad nisam imala dečka. Ne zato što sam odbijala ljubav, nego zato što se jednostavno nije dogodilo. U malenom gradu iz kojeg sam došla, sve se svodilo na navike, a ja sam osjećala da u meni postoji potencijal za nešto veće od školskih simpatija.

Tog dana, neposredno nakon predavanja, odlučila sam svratiti do knjižare “Stari svijet”. Bila je to moja oaza – miris starih knjiga pomiješan s aromom kave iz malog kuta knjižare, tiho šuštanje stranica i osjećaj da se nalazim okružena ljudima koji razumiju moju ljubav prema pisanoj riječi. Ušla sam i koračala između drvenih polica, odjeljak po odjeljak, prstima prelazeći po hrptovima knjiga, kad mi je pažnju privukao naslov “Zločin i kazna”. Nije to bila obična knjiga; bila je to staro, kožnato izdanje koje nisam imala u svojoj kolekciji.

Kad sam posegnula za njom, osjetila sam tuđu ruku. Iznenađeno sam povukla prste, a zatim podigla pogled i našla se oči u oči s muškarcem čije su me tople, tamne oči prikovale na mjestu. Tamna kosa bila mu je počešljana unatrag, ali poneka sijeda pramen ispod svjetla dala mu je dozu šarma. Brada mu je bila uredno podšišana, nosio je tamni kaput i šal koji mu je davao suptilno profinjeni izgled. “Izgleda da imamo isti ukus, ” rekao je glasom dubokim, ali nježnim. Osmijeh mu je bio iskren, bez trunke pretencioznosti.

“Zločin i kazna? ” pitala sam, osjećajući kako mi obrazi pomalo gore od iznenađenja. “To mi je jedan od omiljenih romana. ”“Znam, ” nasmijao se. “I meni. Ovo izdanje je posebno… rijetko. ”Stajali smo tako, držeći istu knjigu, kao da je ona stvorila most između nas. Bilo je nešto u tom trenutku, kao da se svijet na trenutak suzio, a uši mi hvataju samo njegov glas. Srce mi je kucalo brže nego inače. “Ja sam Ivan, ” pružio mi je ruku. “Ana, ” odgovorila sam, stavljajući dlan u njegov.

Osjetila sam toplinu njegove kože i snagu stiska. Nisam navikla stajati tako blizu nepoznatom muškarcu, pogotovo nekome tko me promatrao s takvim zanimanjem. No, bilo je ugodno. Razgovor je prirodno krenuo s Dostojevskim, a završio na našim omiljenim pjesnicima, filmovima i glazbi. Ispričao mi je da je grafički dizajner, da voli umjetnost i putovanja, i da ga fascinira klasična glazba. Ispostavilo se da je rođen u Zagrebu, ali da je proveo nekoliko godina u Italiji, radeći na projektima koji su mu otvorili oči za ljepotu arhitekture.

Rekla sam mu da sam došla iz malog grada blizu Varaždina, da studiram književnost i da sanjam o pisanju vlastitih priča. Bio je fasciniran što jedna mlada djevojka čita ruske klasike s takvom strašću. Polako smo se udaljili od police, hodajući i dalje razgovarajući između redova knjiga. Nakon otprilike pola sata, Ivan je predložio: “Što kažeš da nastavimo razgovor uz kavu? Ne bih htio zauzimati prostor drugima koji žele razgledati knjige. ” Osjetila sam kako mi se glas zadrhtao, ali nešto u njegovom tonu – toplina, ali i poštivanje mojih granica – potaknulo me da pristajem.

U kafiću preko puta knjižare, sjeli smo za mali stol u kutu. Baristkin smijeh i tiha glazba činili su savršenu kulisu. Narudžba je bila jednostavna; uzeli smo po kavu i mineralnu vodu. Dok smo pričali, svaki moj strah da ću ispasti glupa nestajao je. Ivan me slušao, postavljao pitanja o mom životu, obitelji, snovima. Nije me promatrao kao dijete, nego kao osobu vrijednu razgovora. U jednom trenutku, ispričala sam kako su mi profesori u gimnaziji govorili da bi trebala potražiti muškarce svoje generacije, jer “stariji su previše komplicirani”, na što se on nasmijao i odgovorio: “Ako je netko kompliciran, to nema veze s godinama.

”Saznala sam da mu je 35 godina. Razlika od šesnaest godina u teoriji zvučala je zastrašujuće, ali iz nekog razloga, uz njega sam se osjećala ravnopravnom. Pričali smo i o njegovim iskustvima, o vezama koje nisu uspjele jer su različite ambicije i životni ciljevi raspršili ljubav. Nije ulazio u detalje, ali shvatila sam da nosi svoje rane, kao što svi nosimo. U jednom trenutku, primijetila sam kako mi promatra usne dok govorim. Nije to bilo napadno, više kao da pažljivo hvata svaku riječ.

Vrijeme je prolazilo, satovi kafića već su pokazivali kraj radnog vremena. Kad smo shvatili da ostaju posljednji gosti, podigao se i pridržao mi kaput. Kroz prozor su se vidjele kapljice kiše koje su se iznenada stvorile, a hladni zrak me grizao po obrazima. “Volio bih te ponovno vidjeti, ” izgovorio je, pola izgovorene želje, pola upitnika. Moje tijelo je odgovorilo prije glave; kimnula sam i osjetila kako mi se kutovi usana podižu u osmijeh. “I ja bih, ” priznala sam, glasom koji je jedva izdržao da ne zadrhti.

Razmijenili smo brojeve. Kad sam izašla van, kiša je polako prelazila u snijeg. Stajala sam pod smeđim lišćem i okrenula se posljednji put. Gledao me kroz prozor i kimnuo. Krenula sam prema stanu, a misli su mi se vrtjele brže od sata. Zapitala sam se je li to pametno, ali uzbuđenje je nadjačalo sve sumnje. Bila sam na pragu nečega novog – i nisam mogla vjerovati da se to dogodilo tako nasumično. Umjesto da čitam tuđe ljubavne priče, na pragu sam ulazila u svoju.