Prošlo je sedam dana od našeg posljednjeg viđanja. Sedam dugih dana u kojima sam ga osjećala u svakom dijelu sebe – u dahu kad bih se sjetila kako mi je šapnuo “moja si”, u trbuhu kad bih pomislila na onaj trenutak kad je zastao duboko u meni, u rukama kad bih se prisjetila čvrstine njegova stiska. Pisali smo kratko, gotovo poslovno, ali svaka poruka nosila je težinu. Nije bilo flerta u riječima, jer sve što je trebalo reći, već smo govorili tijelima. Te večeri sjedila sam kod svoje kume.

Moje najbolje prijateljice. Žene koja zna sve o meni – i dobre i loše odluke, i tuge, i strahove, i strasti koje sam godinama skrivala. Ona je zapravo bila ta koja mi je jednom, dok smo pile kavu na mom balkonu, sasvim mirno rekla:“Otvori profil. Zabavi se. Ti si još uvijek prekrasna žena. Nemoj se pretvoriti u sjenu sebe samo zato što te on prestao gledati. ”Ona je znala. Osjetila je moju glad – ne za vezom, ne za ljubavlju, nego za onim iskonskim: da me netko poželi, dodirne, ljubi, uzme.

U ruci smo imale čaše crnog vina kad sam joj rekla:– “Moram ti nešto ispričati. ”Počela sam od početka. Kako smo se upoznali. Kako je došao u jedan ujutro. Kako me poljubio prvo mlako, a onda strastveno. Kako sam ga željela još te iste noći kad sam došla kući. I kako je bilo drugi put… svaki detalj. Nisam štedjela slike. Izvadila sam mobitel i pokazala joj fotografije koje mi je poslao – one koje su bile samo za mene. Gledala ih je dugo, prelazila prstom po ekranu, a osmijeh joj se širio.

– “O moj Bože… pa on izgleda još bolje nego što sam zamišljala. ” – rekla je i pogledala me ispod obrva. – “Aha…” – nasmijala sam se, i osjetila kako mi lice lagano gori. Onda je zastala, otpila gutljaj vina i rekla onako, kao da pita nešto sasvim obično:– “A što misliš da se nas troje zabavimo? ”U tom trenutku sam je samo gledala. Nisam bila sigurna je li se šali. – “Ti nisi normalna…” – izgovorila sam uz smijeh, ali mi srce kuca brže. Podigla je ruku:– “Hej, slušaj me.

Ja ovo radim godinama. Diskretno. Sigurno. Uživanje bez komplikacija. Ti znaš da se ne vežem, a ti… ti se možda već opasno vežeš. ”Sjedila sam u tišini, vrteći čašu vina u ruci. Zamišljala sam ga s njom. Iznutra sam se bunila – ne želim ga dijeliti, moj je, naš dogovor je bio samo nas dvoje. Ali onda… taj drugi glas. Tihi, racionalni glas u meni šaptao je:Možda bi to bio način da se odvojiš. Da ovo staviš na svoje mjesto. Da se podsjetiš da ovo nije budućnost, nego sadašnjost.

Ona je pričala dalje, smireno, gotovo kao da mi daje poslovni savjet:– “Znam kako to ide. Sve unaprijed dogovorimo. Nitko nikome ništa ne duguje. Svi uživamo i to je to. I vjeruj mi, u trojci se energija mijenja. Možda ti to bude oslobađajuće, možda te čak i zaštiti od onoga što se sad počinje događati. ”– “A što se sad počinje događati? ” – pitala sam. – “Vidiš ga prečesto u glavi. Misliš o njemu previše. Ti si ona koja se uvijek štiti… ali kad se pustiš, znaš i sama da ideš do kraja.

”Te riječi su me pogodile više nego što sam htjela priznati. Te noći, u krevetu, slike su se miješale – njegove ruke na meni, njezine usne na mojem vratu, njihovi pogledi iznad mene. Zabranjeno, opasno, ali neobično uzbudljivo. Kad sam ga sljedeći put vidjela, ništa mu nisam rekla. Samo smo se našli u hotelu, poljubili bez riječi i uronili jedno u drugo. Kad me skinuo i bacio na krevet, pomislila sam – kako bih ovo mogla dijeliti? Njegove usne, njegov miris, način na koji mi stisne bokove kad osjeti da sam na rubu…Ali kad je svršio u meni, dok mi je milovao kosu i gledao me kao da sam jedina žena na svijetu, osjetila sam onaj mali trn sumnje: možda bi bilo lakše ako ne bih bila jedina.

Kuma je te večeri poslala poruku:“Razmisli. Ako želiš, ja ću sve organizirati. Diskretno, kao i uvijek. Samo užitak, bez komplikacija. ”Gledala sam poruku, a onda njega kako spava pored mene, golog, mirnog, mog. I shvatila sam da želim oboje – njega, i slobodu od njega.