Bio je to srpanj, onaj vrući, zagušljivi mjesec kad more gotovo proključa, a svaki dodir kože izazove trnce. Marta je upravo stigla u staru kamenu kuću svojih roditelja, smještenu iznad skrivene uvale gdje nikad nije bilo gužve, ni turista. Godinama nije bila ovdje, no ovog ljeta odlučila je uzeti odmor — pravi odmor. Bez posla, bez mailova, bez obaveza. Prve večeri samo je sjedila na terasi, s čašom vina, gledala kako sunce tone u more, a vjetar joj nosi kosu preko lica. Bila je sama.

. . ili je bar tako mislila. Iduće jutro, rano, kad je sunce tek dodirivalo površinu mora, odlučila je otići do plaže. Skinula je laganu haljinu, ostala u bikiniju, i polako zakoračila u more. Voda je bila topla, ali još uvijek dovoljno osvježavajuća da joj trnci prođu kroz tijelo. Kad je izašla iz mora, primijetila je da nije sama. Na kraju uvale, među stijenama, stajao je muškarac. Visok, taman, gledao je u nju, ali nije se pomicao. Bio je u kratkim hlačama, a tijelo mu je bilo atletski građeno, brončane puti, s tetovažom na lijevom ramenu.

Nije izgledao kao netko iz mjesta. Marta je prešla ručnikom preko tijela, ali pogled joj je ostao na njemu. On je tada krenuo prema njoj. – "Nisam znao da ovdje još netko dolazi, " rekao je dubokim glasom, s blagim osmijehom. – "Ni ja, " odgovorila je. "Ova plaža obično je samo moja. "– "Sad je i moja. Imam kuću gore iznad. Unajmio sam je za ljeto. "Zvao se Luka. Bio je iz Zagreba, arhitekt, došao je na mjesec dana “pobjeći od svega”. Sličan bijeg kao i njen. Tijekom sljedećih dana susretali su se svaki put na istoj plaži.

Isprva su samo razgovarali, dugo, o knjigama, putovanjima, stvarima koje vole. U Marti se nešto počelo buditi. Osjećaj da ju netko gleda kao ženu, kao biće koje je poželjno, a ne samo kao poslovnu osobu, prijateljicu, kćer. Jedne večeri, sunce je već bilo zašlo, ostali su sami na plaži. Njegova ruka slučajno je dotaknula njezinu kad su istovremeno posegnuli za bocom vode. Pogledali su se. Nije bilo potrebe za riječima. Luka se nagnuo prema njoj, poljubio je najprije nježno, kao da testira granice, a onda dublje, s čežnjom koja se skupljala danima.

Marta je uzdahnula, njezino tijelo odgovorilo je na svaki njegov dodir. Ruke su mu bile vješte, ali nježne. Skinuo joj je gornji dio bikinija, ostavljajući poljupce niz njezin vrat, preko ključne kosti, pa sve niže…Ležali su na ručniku, more je tiho šaptalo nekoliko metara dalje, a njihova tijela su se stapala u ritmu koji je bio star koliko i svijet. Kad ju je dodirnuo među bedrima, njezino tijelo se napelo, ali nije bilo straha, samo iščekivanje. On je znao točno što radi, bez žurbe, usmjeren na svaki njezin uzdah, svaki titraj tijela.

Kad su se spojili, bilo je to polako, duboko, svaki pokret pun osjećaja. Te noći nisu govorili mnogo, ali njihove dodirne točke pričale su priču dublju od riječi. Kava je bila još topla, ali poruka hladnija nego jučer. Zašto nije ostao? Počela se pitati znači li njoj više nego što on želi pokazati. Bila je odrasla, znala je kako ljetne avanture funkcioniraju, ali ono sinoć nije bila avantura. To je bilo nešto drugo. Osjetila je to u svakom njegovom dodiru, u načinu kako ju je gledao kad je mislio da ne vidi.

Popodne je provela nemirno, šetala kroz maslinik iznad kuće, pokušavajući izbaciti ga iz glave – i nije uspjela.
---U 20:00 svjetlo na terasi gorjelo je, baš kako je tražio. U 20:15 još ništa. U 20:40 – čulo se kucanje. Otvorila je vrata i vidjela ga. Luka je izgledao.. . drugačije. U očima mu se vidjela neka težina. Bez riječi, samo ju je zagrlio. Čvrsto. Kao da ga nešto izjeda. – "Jesi dobro? ", upitala je tiho, dok mu je dlanom prelazila niz leđa. – "Ne mogu ti lagat.

. . Došla mi je poruka danas – bivša. Rekla je da dolazi dolje, ovdje, ovaj vikend. "Marta je osjetila kako joj se tijelo napinje. Naravno. Jer ništa ne može biti jednostavno. Jer kad osjetiš da bi nešto moglo biti stvarno – pojavi se prošlost. – "I.. . što to znači? "Luka je sjeo, zgrčenih ramena. – "Znači da se nisam skroz zatvorio to poglavlje. Da nisam mislio da će se dogoditi.. . ti. "Marta je šutjela. U njoj se borila želja da ode, da se zaštiti. Ali jača od svega bila je želja da ostane – da vidi kamo bi ovo moglo ići.

Prišla mu je. Sjela mu u krilo i pogledala ga ravno u oči. – "Onda biraj. Ne odmah. Ali uskoro. Jer ja.. . ne mogu biti između. Nisam ljetna usputna stanica. "Luka ju je poljubio, ovaj put ne divlje, nego s nekom tišinom u sebi. Kao da zna da će je možda izgubiti. Te su noći spavali zajedno, ali nisu vodili ljubav. Samo su disali jedno pored drugog, kao dvoje ljudi koji znaju da bi mogli imati nešto stvarno – ali pitanje je hoće li to prepoznati na vrijeme.