Prvi tjedan nakon našeg susreta u knjižari obilježili su isječci poruka. Prvo su to bile šale na račun toga tko će prvi pročitati knjigu koju nismo uspjeli kupiti jer se nismo dogovorili tko će je uzeti, a zatim sve dublji razgovori o tome što volimo, gdje se vidimo za pet godina, što nas plaši. Pisali smo jedno drugom o banalnostima dana – njemu su klijenti kasnili s ilustracijama, meni je profesorica ispričala anegdotu o Krleži koja me nasmijala. Ipak, sve smo više zalazili u osobno.
Osjetila sam da se u meni budi nešto neočekivano – želja da ga upoznam u svoj njegovoj punini. Nisam bila navikla na tu vrstu želje. U 19 godini postojala je djevojačka radoznalost, ali većina mojih prijateljica već je imala iskustva. Ja nisam. Svojoj cimerici sam, onako usput, spomenula da sam upoznala “nekoga starijeg” i da ćemo ići na šetnju. Helena me pogledala zabrinuto. “Ana, pazi na sebe, ” rekla je, a zatim se nasmijala. “Ali moram priznati da je uzbudljivo. ” Pri tom me zagrlila i dodala: “Ako išta trebaš, javi.
”Dan koji smo odredili bio je hladan, ali sunčan. Put do šetnice uz Savu bilo je jedno od mojih omiljenih mjesta u Zagrebu – drveće u jesen se pretvaralo u vatreno crvene i zlatne nijanse, ljudi su šetali pse, trčali ili jednostavno sjedili na klupama. Odjenula sam debelu pletenu vestu ispod jakne i navukla šal. Kad sam došla, Ivan je već bio tamo. Sjedio je na klupi i gledao u daljinu. U ruci mu je bio termos, što me je nasmijalo. “Napravio sam čaj. Tvoj omiljeni – zeleni, s medom i limunom.
Online dopisivanje i erotske ispovijesti i doživljaji s našim članovima?
Spomenula si to jednom u porukama, ” rekao je, pružajući mi termos. Gesta me dirnula. Netko je slušao detalje koji se često zaboravljaju u površnim razgovorima. Počeli smo hodati polako uz rijeku. Pričali smo o studiju, poslu, o obiteljima. Saznala sam da je njegov otac knjižničar i da je on od malena često odlazio u knjižnicu kao da je to igralište. Prisjećao se kako je volio miris starih knjiga dok su mu prijatelji igrali nogomet. To me nasmijalo jer sam se osjećala slično. Ja sam mu ispričala kako sam sate provodila u maloj seoskoj knjižnici, maštajući o Parizu ili Londonu dok su drugi brali jabuke u voćnjaku.
S lakoćom smo prelazili s teme na temu, a i tišine su bile ugodne. Hodali smo sve dok nam se prsti nisu ukočili od hladnoće, a obrazi zarumenjeli. Kad smo stigli do jednog mosta, zaustavili smo se i naslonili na ogradu. Sava je tekla sporije nego inače, reflektirajući blijedo sunce. Obožavala sam taj prizor jer me smirivao. “Znaš, ” rekao je iznenada, gledajući u rijeku. “Primjećujem da te ponekad uhvati nelagoda kad govorim o bivšim vezama. Ako te to opterećuje, obećajem da neću spominjati ništa iz prošlosti.
Ovdje sam sada s tobom. ”Zapanjio me. Nisam mislila da mu je to toliko vidljivo. Zatvorila sam oči na trenutak, udahnula i odlučila biti iskrena. “Istina je da mi je sve ovo novo, ” priznala sam. “Nikad nisam imala… nitko me nikad nije držao za ruku na ovaj način. Nikad nisam…” Zastala sam, pokušavajući pronaći snagu za nastavak. “Nikad nisam bila intimna s nekim. ” Rečenica je visila u zraku. Pogledala sam u zemlju, nesigurna kako će reagirati. Govoriti tako otvoreno bilo je teško jer sam navikla zadržavati svoje osjećaje.
Ivanov pogled omekšao je. Nije bilo iznenađenja, samo blagost. “Ana, ” rekao je, “hvala ti što si mi to rekla. To je nešto posebno i neću uzeti zdravo za gotovo. Ono što želim, više od svega, je da se osjećaš sigurno sa mnom. Nikamo se ne žurimo. Nije važno koliko smo brzi, nego da se jedno s drugim osjećamo dobro. ” Njegove riječi bile su poput pokrivača. Iznenađujuće, nisam osjetila sram. Osjetila sam olakšanje i zahvalnost. Šetnja je potrajala do mraka. Izvadili smo termos, ispijali topli čaj, pričali o filmovima koje želimo pogledati, o gradovima koje želimo posjetiti.
Spomenuo je Veneciju zimi i kako mirisi začina lebde kroz hladan zrak. To me zaintrigiralo; nikad nisam bila van Hrvatske. Kad je spomenuo da voli Chopina i kako ga sluša kad radi, shvatila sam da se njegove strasti presijecaju s mojima na čudne načine. Oboje smo se smijali kad smo shvatili da nam najdraža pjesma ima istu melodiju, samo različitu izvedbu. Nakon nekoliko sati, hladnoća je postajala prevelika. Predložio je da odemo nešto pojesti. “Znam jedno mjesto, malo, toplo, gdje poslužuju najbolju domaću juhu u gradu.
” U putu do restorana ispričao mi je kako ga je mama naučila kuhati; spomenuo je svoje sestre i mačku Lunu, s kojom navodno priča kao s osobom. Ta ga je sitnica činila još simpatičnijim. Restoran je bio mali, s drvenim stolovima i blagom rasvjetom. Iz kuhinje se širio miris začina i peršina. Sjeli smo u kut, gdje smo mogli diskretno promatrati druge goste. Razgovor je tekao prirodno. Ivan je naručio juhu i rižoto od plodova mora, ja sam se odlučila za tjesteninu s pestom. Ispod stola, naši su se prsti ponekad nesvjesno dodirnuli.
Bilo je to kao da iskre preskaču. “Je li ti smetaju pogledi? ” upitao me, primijetivši da nekoliko starijih ljudi proučava naš stol. “Svi se pitaju zašto djevojka u dvadesetoj sjedi sa starijim muškarcem, ” pokušala sam se našaliti. “Ali ako sam iskrena, nije mi bitno. Ne znam ni te ljude. ” Pogledali smo se i smijali. Kroz prozor sam gledala snijeg koji je polako počeo padati, kao da cijeli svijet staje. Kad smo završili, ispratio me pred ulaz moje zgrade. Vani je hladan zrak bio hladniji nego prije, ali nisam željela ući.
Stajali smo u tišini, osjećajući kako nas oblaci dišu. Pogledao me, približio se i rukom lagano dodirnuo moj obraz. Osjetila sam hladnoću njegovih prstiju i toplinu njegove namjere. Nagnuo se prema meni, polako, dajući mi priliku da se povučem. Umjesto toga, zatvorila sam oči i osjetila kako me njegove usne dotiču. Poljubac je bio mekan u početku, kao da se boji da će me uplašiti. No, kako su naši dahovi postajali topliji, a srca nam brže kucala, poljubac se produbio. Osjetila sam kako mi je jezik blago dotiče usne, tražeći ulaz, a ja sam mu ga otvorila.
Ruke su nam se ispreplele, a moje tijelo odgovorilo na način koji nikad prije nije. Osjetila sam kako se topim pod njegovim dodirima. Činilo se da cijela ulica nestaje; više nisam bila svjesna ničega osim svog daha i njegova. Kad smo se odvojili, još uvijek sam osjećala pulsiranje u ustima. U njegovim očima bljesnulo je nešto poput nježnosti, možda i strasti, ali on je to sakrio i samo se lagano nasmiješio. “Javi kad stigneš u stan, ” rekao je. “Želim znati da si dobro. ” Kimnula sam, nesposobna govoriti.
Ušla sam u zgradu, srce mi je glasno lupalo. Ušla sam u svoj stan, skinula kaput i naslonila se leđima na vrata. Dlanovima sam doticala usne. Bile su tople i lagano otečene. Osjećala sam se živom, ženstvenom i… malo uplašenom. No, ono najjače bilo je uzbuđenje. Zgrabila sam dnevnik i počela pisati:“Večeras su me poljubile ruke koje znaju što rade. Nisam više djevojčica koja sanjari. Ovo je stvarni život, i osjećaj je nevjerojatan. ”
