Profesor književnosti 3

Vrlo sam dugo održavala odnos s Igorom. Lagala bih kad bih rekla da sam bila spokojna. Nipošto. Naša veza isprva bijaše prožeta strašću, radoznalošću kojom promatrasmo jedno drugoga. Svaku bismo ukazanu priliku iskoristili za druženje na plahti i istraživanje svojih tijela i mašte, no s vremenom primijetih kako prvotna uzbuđenost jenjava. Počela sam se zasićivati njega i općenja s njim. Ne mogu reći da ulaganje u vezu nije bilo obostrano, ali bilo je krajnje vrijeme da prestanemo upražnjavati snošaj. Ni naši razgovori ne bijahu više toliko izazovni. Povrh toga postojao je velik rizik da budemo razotkriveni.

Tad bi izbio skandal, naša bi se imena povlačila po svim lokalnim i nacionalnim listovima, a Igor bi najvjerojatnije izvukao teži kraj i ostao bez posla, licence, dobre reputacije.. . no, ono što je mene najviše zabrinjavalo jest gubitak poštovanja mojih roditelja. Ništa me ne bi pogodilo u toj mjeri, čak ni okaljani ugled. U posljednje vrijeme stvorile su se neke tenzije između nas dvoje jer su njegove potrebe trpjele zbog mojih obligacija. Premda mi Igor u početku bješe životni oslonac, on postade posesivan i shvatih da ne mogu živjeti s njim. Gušio me i kočio, postao mojim teretom. Jednog poslijepodneva odlučih izaći u park da razbistrim um kad naletjeh na Davora, svoga dragog poznanika iz djetinjstva. Tumarah parkom i uopće ga ne zamijetih, no on me nekim čudom zapazi i prepozna pa reče:"Zdravo, djevojčice, jesi li naučila preskakati uže? " Prenu me. Osvrnuh se i ugledah mladića koji se uvelike razlikovao od dječačića koji me davnih godina istim riječima pozdravio na rastanku.

Lice, prekriveno sramežljivom bradicom, odavalo je zrelost tome momku širokih ramena i silnih šaka, a osmijeh.. . smiješio mi se istim onim razvučenim osmijehom koji su dopuštali jednom nakošenom zubu da proviri na danje svjetlo. Taj je ponosni zub bio njegova distinkcija zahvaljujući kojoj bih ga prepoznala i u gomili ljudi. Ostah zatečena. Ugledavši njega na trenutak se vratih u ljepša vremena kad bijah bezbrižna, neopterećena, nadasve sretna i radosna. On je hodajuća uspomena na moje djetinjstvo. Stajala sam nepomično šutke gledajući u njegove jantarne oči. "Hajde, prozbori barem jednu riječ, ili možda tvojih riječi ja nisam dostojan? ! " "Ostarila sam" , rekoh. Na to smo oboje prasnuli u smijeh. Sjeli smo na najbližu klupicu i zapodijenuli razgovor. Saznala sam da je FER-ovac i da studira elektrotehniku. To me iznenadilo jer sam mislila da će uploviti u financijske vode poput svojih roditelja. Rekla sam mu kako namjeravam upisati studij matematike u Zagrebu pa se zajedno uputismo u gradsku knjižnicu jer su i njemu trebale neke knjige za naredni semestar. U potpunosti zaboravih na beznačajnog Igora. Uz Davora sam zaista uvijek mogla produktivno provesti svaki trenutak svog života. Začudo, o djevojkama nije ništa spomenuo, samo je trabunjao o kolokvijima, šlampavim profesorima, onim malo manje šlampavim, kolegama.. . to mi je odgovaralo.

Trač uvijek mogu probaviti. Bi već odveć kasno i morali smo se oprostiti. Davor me zamolio za još jednu rundu razgovora, ovoga puta uz piće. Kazah mu da bih se rado opet našla s njim, no obveze su me priječile da mu jamčim bilo što. Ostalo je na tome. Žalila sam zbog toga jer je Davor stigao samo radi posjeta baki. Njegovo trajno prebivalište bješe u Zagrebu, stoga nastojah smoći vremena kako bih još jednom bila s njim. Kad sigoh kući upalih mobitel i naiđoh na nekoliko propuštenih Igorovih poziva i poruka. Stao me oblijevati hladan znoj. Ušuškala sam se u krevet nakanivši da usnem. Vrtila sam u glavi cijeli današnji razgovor s novopečenim brucošom, pritom mi je spoznaja o Igorovoj histeriji ulijevala strah u kosti. Grozila me misao da će se Davor vratiti u Zagreb, a ja zaglaviti s Igorom. Kada konačno zaspah, usnuh ulomak iz svoga djetinjstva koji je iznova isplivao iz zapuštenih i zabačenih predijela moje podsvijesti. Maj. Pjev kosa ori se lugom nedaleko bakine kućice. Rasprostiru se mirisi livadnog cvijeća i tek pokošene trave. Rosa mi vlaži nove cipelice u kojima hodam uprljanim sokakom protivno maminoj naredbi da izbjegavam zemlju. Odjevena u svjetlobijelu haljinicu trčkaram i mimoilazim udubljenja na prašnjavu puteljku. Približavam se dvorišu Davorove bake.

Stigavši pred ulaz, dolazim u iskušenje da priđem japanskoj trešnji pod strehom. Ipak se odajem tom iskušenju i zalazim u vrt ograđen živicom i obrastao grmljem ruža. Ugledam plahtu kako visi obješena o granu starog hrasta. Prilazim joj i pomičem ju kako bih vidjela što se krije iza, kadli spazim Davora kako obavlja nuždu. Nastupaju šok i nevjerica. Davor se obazre, ali ne izusti ni riječi. "Ispričavam se! " uzviknem, pokrijem oči dlanovima i kad shvatim da Davor i dalje stoji nepomično spuštenih gaćica, razmičem prste kako bih bolje promotrila pojavu pred sobom. "Što zuriš", upita, "i tvoj pas to isto ima.. . " "Moj pas ne mokri po cvijeću", odvratim. "Izvoli", prilazi mi, "i primi ga. " "Ne! " uskliknem. "Bojiš li se primiti ga? " postavi mi neugodno pitanje. "Ne", kažem, "samo to ne želim. " "Tko se ne boji, taj ni ne oklijeva", nadoveže se. "Ne znam što radim ovdje, zbogom! " zavapim. "Ostani", nastavi on, "i skini se! " U to se okrenem i uputim prema kući, no iznenada osjetim kako me obara na zemlju i okreće na leđa. Opirem se. "Stariji si od mene i trebaš biti ozbiljniji! "uzviknem. "Ozbiljan sam.. . u ovome sam ozbiljan", odgovori mi. "Mislila sam da si ti moj prijatelj.. . " zajecam. "Shvatit ćeš da ovo činim upravo zato što to jesam", izjavi i krene me svlačiti. Suze mi teku niz obraze, pritom natapajući tlo na kojem bivam opkoljena. Zlatni uvojci već su uprljani od crnice. On zavlači ruku meni pod haljinu i skida mi gaćice. Nije mi jasno što se događa, ipak sam djevojčica od svega pet godina. Širi mi noge i miluje dolje.. . Manje je neugodno, čak je prijatno. Ne želim da mi godi, to je nedozvoljeno. On.. . svuda je po meni. Suviše sam podatna.. . dolje.. . Njegova ruka divno prijanja na moje međunožje. Trnci mi prolaze čitavim tijelom. Pogled mi je uprt u nebesa.

Oblaci nesmetano plove ne obraćajući pažnju na dvoje malih ljubavnika. Uzimam njegovu alatku u ruke i diram ju baš onako kako je Molly oblikovala glinu u filmu "Duh". Oboje se počinjemo grčiti. Lice mu poprima crvenu boju. Jako sam mokra, što od suza, što od njegovih dodira. Mičem ruku s njega i on stavlja "ono" na moje međunožje i intenzivno me trlja. Otimamo se kontroli. Izvijam se na tlu dok nas preplavljuje nabolji osjećaj ikad. Netom pošto okončasmo zabavu, liježe na me i dodiruje moje usnice svojima. Osjetim njihovu teksturu. Ležimo zagrljeni cjelivajući se. Moj prvi grijeh. U vrtu Davorove bake pod krošnjom staroga hrasta. Budim se uznojena. Počela su mi navirati sva sjećanja na događaje koji potom uslijediše. Želim nanovo osjetiti sigurnost Davorova naručja. Neću prezati ni od čega da se to ostvari.

Erotske priče